Posljednja izmjena 4. siječanj, 2016.

Bojenje prirodnim bojama

Bojenje tkanina prirodnim bojama, iako zahtijeva dosta vremena, pravi je izazov. Dobivena boja nikada nije ista, a ova nepredvidivost onemogućuje masovnu komercijalnu upotrebu biljnih boja. Ali, zato kućne pokušaje čini još zanimljivijima.

Sve biljke, kako svježe tako i osušene, sadrže u svojim biljnim organima određenu biljnu boju. Najjače biljne boje najčešće se nalaze u laticama cvjetova, a zadaća im je da privuku kukce. Rastom i razvojem biljke, boje se u biljnim organima mijenjaju. Osim toga, boja se mijenja i pri sušenju biljaka, te je boja kod osušene biljke drugačija nego kod svježe.

Tako npr. cvjetovi plućnjaka u svježem stanju su ružičastocrveni, a kada se osuše postaju plavi. I cvjetovi sljeza iz crvenoljubičaste boje sušenjem prelaze u plavoljubičastu boju. Svijetlocrvene latice maka sušenjem gube boju i postaju tamnocrvenoljubičaste. Ali, cvjetovi žutih boja ne prelaze iz jedne boje u drugu, već sušenjem samo gube jačinu žute boje.

U stanicama biljaka nakon branja, a tijekom sušenja, dolazi do razgradnje biljnih boja, a što najčešće uzrokuje promjenu boje. Do promjene boje dolazi zbog odvajanja pigmenata biljne boje od biljnog soka, a koji je u živim biljnim stanicama crvene boje i kiseo. Kako biljka vene i suši se, biljni sok gubi svoju kiselost, a s njome i crvenu boju. Tako npr. osušeni cvjetovi sljeza, ako ih skuhamo u vodi, oboje vodu plavoljubičastom bojom, jer se biljna boja cvjetova rastopila u vodi. Ako tekućini dodamo malo octa ili bijelog vina, te promiješamo, zbog prisutnosti kiseline boja će se odmah promijeniti u crvenu.

Antocijani – crvena, plava i ljubičasta biljna boja

Sok je u živim biljnim stanicama kiseo, pa je njegova boja crvena. Ali, crvena boja biljnog soka ne znači da boja nekog biljnog organa mora biti crvena. U soku biljnih stanica otopljene su crvena, plava ili ljubičasta biljna boja, a koje nazivamo antocijani. Zavisno od količine pojedinog antocijana te količine kiseline u biljnom soku, boja nekog biljnog organa može biti crvena, plava ili ljubičasta. Ali, osim antocijana, u biljnom soku mogu biti otopljene i druge biljne boje, a kombinacije različitih biljnih boja daju šarenost cvjetovima, plodovima, nekim listovima itd.

Antocijani, a što na grčkom znači cvjetno plavilo, kuhanjem otopljeni u običnoj vodi postaju ljubičasti, uz dodatak kiselina (ocat, limunov sok ili bijelo vino) postaju crveni, a kada se vodi doda soda, soda bikarbona ili kuhinjska sol postaju plavi. Slične reakcije se događaju i u stanicama nekih živih biljki, kada se uberu i počnu venuti i sušiti se.

Najveća količina antocijanske biljne boje tj. crvene, plave ili ljubičaste biljne boje nalazi se npr. u malom sljezu, različku, crvenoj ruži, plućnjaku, crvenom i crnom grožđu, borovnici, rotkvici, cikli, crvenom kupusu, crvenoj bukvi, crvenoj lijeski i crvenim jesenjim listovima.

Klorofil – zelena biljna boja

Od svih biljnih boja u prirodi, najčešća je zelena biljna boja, a koje najviše ima u zeleno obojenim dijelovima bilja tj. listovima i zeljastim biljnim organima. Ona nije otopljena u biljnom soku stanica već se nalazi u posebnim tjelešcima. Ta tjelešca zelene boje nazivamo kloroplasti, a nalaze se u velikom broju u zeleno obojenim biljnim stanicama.

Klorofil ili zelena biljna boja sastavljena je od dvije komponente, zelene i žute, a vrlo je osjetljiva na svjetlo i na povišene temperature. Na svjetlu brzo izblijeđuje, jer dolazi do razgradnje njezinih komponenti. Stoga se svježe ubrani zeleni listovi i drugi zeleni dijelovi biljaka nikada ne smiju sušiti na izravnom suncu, već na toplom sjenovitom mjestu.

Karotin – žuta biljna boja

Vrlo raširena biljna boja je žuta biljna boja. Najčešće se nalazi u cvjetovima raznih biljaka, kao npr. divizme, žabnjaka, podbjela i maslačka. Prilično je postojana, ne mijenja se kada svježi cvjetni organi uvenu i osuše se, a nije ni tako osjetljiva na djelovanje sunčevih zraka, te se žute cvatuće biljke smiju sušiti na suncu.

Žuta biljna boja naziva se i karotin, a naziv je dobila po mrkvi, u kojoj se nalazi karotin, tvar narančaste boje. Karotin se, kao i klorofil, ne nalazi otopljen u biljnom soku stanica, već se nalazi u posebnim obojenim tjelešcima u biljnim stanicama. Ta tjelešca najčešće su žute, narančaste ili crvene boje, a najviše ih sadrže biljne stanice raznih žutih, narančastih ili crvenih cvjetova i crvenih plodova.

Iako tjelešca u kojima se nalazi žuta biljna boja ne moraju biti samo žute boje, već mogu biti i narančaste i crvene boje, sve te tri boje smatraju se karotinoidnim biljnim bojama. Karotinoidnih biljnih boja ima i u zelenim biljnim dijelovima, samo su one prikrivene zelenom biljnom bojom. U jesen, kada zeleni listovi i zeleni biljni organi počnu venuti i sušiti se, a klorofil raspadati, karotinoidne biljne boje postaju vidljive. Osim toga, karotinoidnih biljnih boja ima u kori i korijenju nekih biljaka.

Bojenje prirodnim bojama

Bojenje tkanina prirodnim bojama, iako zahtijeva dosta vremena, pravi je izazov. Biljne boje nastaju kuhanjem svježeg ili osušenog pigmentiranog bilja u vodi, a dobivena boja nikada nije ista. Krajnja nijansa ovisi o vrsti upotrebljene biljke, o tome koliko je sunca ta biljka upila tijekom rasta, o pomoćnim sredstvima u vodi za učvršćivanje, o trajanju kupke te o tkanini koja se boja. Ova nepredvidivost onemogućuje masovnu komercijalnu upotrebu biljnih boja, no kućne pokušaje čini još zanimljivijima.

Biljne boje najbolje prianjaju uz vunu i svilu, no mogu se upotrebljavati i na neizbjeljenom pamuku ili lanu, ali to najčešće zahtijeva složeniji postupak i upotrebu kemijskih pomoćnih sredstava, kao što su stipsa i željezo. Umjetna vlakna, osim umjetne svile (rayon), ne mogu se bojati prirodnim bojama.

Postupak bojenja

Prije bojenja, tkaninu treba pripremiti kako bi primila boju, a boju treba izvući iz biljke. Vunu treba prije bojenja namakati nekoliko sati, ili ostaviti preko noći, u vodi temperature 50 C, a u koju je umiješano malo sredstva za pranje rublja. Nakon laganog gnječenja, vunu treba isprati nekoliko puta, a posljednji put u toploj vodi s 2-3 žlice octa. Postupak za svilu je isti, no voda treba biti temperature 90 C, a treba je ostaviti u vodi 24 sata, isprati i odmah bojiti u pripremljenoj kupki.

U pripremljenu kupku s bojom treba uroniti mokru vunu ili mokru svilu, te kupku početi lagano zagrijavati. Kad voda zakipi, a za što je potrebno oko 1 sat, vunu ili svilu lagano kuhati na 80-90 C još 1 sat. Vunu ili svilu ostaviti u kupki da se ohladi do temperature tijela, ili ostaviti da se hladi preko noći, a potom izvaditi i oprati.

Nakon bojenja, svilu ili vunu ne treba izlagati iznenadnim promjenama temperature. Stoga, nakon vađenja iz tople biljne kupke, svilu ili vunu nikada ne smijemo staviti na hladnu površinu. Izvađene iz kupke, svilu ili vunu treba isprati u toploj, mlakoj i na kraju u hladnoj vodi.

Svilu ili vunu treba sušiti dalje od izvora topline i izravnog djelovanja sunčevih zraka. Vunu prije sušenja treba staviti u jastučnicu ili platnenu vreću, te u stroju za pranje rublja, na niskoj brzini, iscijediti višak vode, a potom sušiti u jastučnici ili platnenoj vreći. Za jaču boju, postupak bojenja može se ponoviti i nekoliko puta.