Posljednja izmjena 4. siječanj, 2016.

Dimljenje mirisnog bilja

Zagrijavanje i dimljenje suhog aromatičnog bilja i začina jedan jedan je od načina da uživamo u njegovom mirisu. Ovaj prastari način oslobađanja mirisnih molekula u upotrebi je već stoljećima, a danas ponovno doživljava preporod. Jer, kako se miris širi zajedno s dimom, tako i ljekovite tvari eteričnih ulja udisanjem preko kože ulaze u naša pluća, a potom odlaze u krvotok

Kada dani postaju sve kraći, a do zemlje jedva da dopire sunčeva toplina, naše domove najčešće griju “umjetna sunca”. Nekada, ali ne tako davno, jedino svjetlo i toplina tijekom zimskih večeri bile su svijeće i vatra kamina. I dok su svijeće i vatra kamina širili svoju toplu svjetlost, djeca su čupkala iglice bora s adventskih vjenčića te ih spaljivala nad svijećom ili bacala u vatru narančine kore. Osim djece, u mirisnom dimu koji se širio prostorijom uživali su i odrasli. Jer, zamamni miris iglica bora i narančine kore budio je u njima uspomene na igru s vatrom i paljenje suhih borovih grančica, te na davno prošlo doba kada je dimljenje mirisnog bilja i smola bilo vrlo čest običaj.

Od najstarijih vremena, tijekom svih doba i u svim kulturama svijeta, u otvorenu vatru ili preko žeravica, bacalo se suho, vrlo aromatično bilje ili biljna smola. Zagrijavanje i paljenje aromatičnog bilja i biljnih smola bilo je dio i način života, a neki čak dimljenje smatraju i početkom aromaterapije. Preko mirisnih oblaka dima koji su se uzdizali prema nebu ljudi su oduvijek pokušavali stupiti u dodir sa božanstvima ili duhovima prirode. Osim što su dimom slali poruke bogovima, dimom su tijekom obreda prinošenja žrtve tjerali zle duhove, a koji su prema starim vjerovanjima donosili zlo i bolesti ljudima.

Svi stari narodi imali su svoje mirisno bilje koje su palili te koristili kao jedini lijek i zaštitu od smrtonosnih zaraznih bolesti. Grčki liječnik Hipokrat u 4. stoljeću prije Krista bacao je u vatru grančice imele, lavande i borovice, a kako bi njihovim dimom liječio i spriječio širenje kuge.
Njegov način liječenja zadržao se sve do srednjeg vijeka, tako da je u 16. stoljeću diljem Europe paljena lavanda kako bi se spriječilo širenje kolere.
Mirisne smole tropskog drveća kao što su mirha i tamjan donesene su u Europu tek u 12. stoljeću. S njima je iz istočnih zemalja kao način liječenja donesen i običaj spaljivanja mirisnih štapića. Iako je kod nas taj običaj gotovo zaboravljen, u mnogim zemljama, a posebno u istočnim, dimljenje mirisnim štapićima svakidašnji je običaj.
Dimljenje se nije nekada koristilo samo pri religijskim obredima te za liječenje i sprječavanje bolesti. Prastare kulture koristile su dim kao parfem za mirisanje tijela, prostorija i odjeće, za čuvanje i aromatiziranje hrane, za umirenje i opuštanje, te kao stimulans. Danas se zna da toplina uzrokuje isparavanje eteričnih ulja, a što zovemo miris. Laganim zagrijavanjem suhog bilja dolazi do dimljenja, a u dimu se nalaze i mirisne molekule koje imaju ljekovita svojstva i djelovanje. Kako se miris širi zajedno s dimom, tako i ljekovite tvari eteričnih ulja udisanjem i preko kože ulaze u pluća, a potom odlaze u krvotok.

Što se sve može dimiti?

Zagrijavati i dimiti mogu se sve osušene i usitnjene aromatične biljke i svi njihovi biljni dijelovi. Zasebno ili pomiješane u mirisne mješavine, dimiti se mogu vrtne i ostale biljke, začini i mirodije, stabljike i ostaci sušenog bilja poput lavande ili ružmarina, iglice bora, biljne smole, sušene korice limuna i naranče. lako se mogu nabaviti gotove mirisne mješavine, za početak se može pripremiti i isprobati nekadašnja božična mješavina cimeta, klinčića, korijandra, anisa te korice limuna i naranče. Jer, dani koji predhode Božiću i Novoj godini pravo su vrijeme za ponovno otkrivanje i upoznavanje ovog prastarog običaja.

Osim što već sama ceremonija dimljenja djeluje umirujuće, opuštajuće i stimulirajuće, dimljenjem ispravno odabranog aromatičnog bilja može se postići umirujuće, opuštajuće, stimulirajuće ili ljekovito djelovanje. Hipokrat je to vrlo pjesnički objasnio: „U mirisima su nastanjene duše biljaka, a koje mogu na duše ljudi djelovati ljekovito“.

Mirisi bogova

Iako je svaka kultura posjedovala svoje tradicijsko bilje za dimljenje, neke biljne tvari bile su vrlo tražene u gotovo svim kulturama kao sastojak svih mješavina za dimljenje. Najtraženije su bile smole i mirisno drveće iz tropskih zemalja, najčešće slatkastog, pomalo teškog i omamljujućeg mirisa kao što su tamjan, mirha, sandal, cimet i klinčić.

Tamjan ili oliban oduvijek je i u svim kulturama najpoznatija i za dimljenje najčešće upotrebljavana biljna smola. Osim toga, smola tamjana, teškog mirisa koji pomalo podsjeća na limun, jedan je od najstarijih aromatika. Stari Egipćani su ga, uz mirhu, smatrali mirisom bogova, te palili pri izlasku sunca kao dar bogu Ra. Palili su ga Babilonci, Asirci i Feničani te stari Grci i Rimljani, i pomoću njegovog dima slali poruke i zamolbe svojim bogovima.

Mirha ili mira (Commiphora molmol) je trnovit grm ili malo drvo čija je domovina Somalija, a danas raste u tropskom području Afrike, u Arabiji i Indiji te Južnoj Americi i na Karibima. U žlijezdama kore mirhe nalazi se mliječni sok, a koji se i bez zarezivanja kore izlučuje iz drveta.
Sok se nakon nekog vremena osuši i stvrdne u crvenosmeđu, mutnu ili svjetlucavu smolu jakog i slatkastog mirisa, te posebno nadražujućeg gorkog okusa. Kao i smola tamjana, i smola mirhe smatrala se mirisom bogova te je bila vrlo cijenjena u starom Egiptu. Kako su mirisne smole bile dragocjene kao i zlato, Isus je od mudraca s Istoka dobio na dar tamjan, mirhu i zlato. Zbog antiseptičkog djelovanja, smolom tamjana i mirhe liječene su Isusove rane nakon skidanja s križa.
U istočnoj medicini tamjan i mirha oduvijek su smatrani ljekovitim sredstvima. Kao mješavina sa sandalom i benzojem, mirha se oduvijek upotrebljavala i kao afrodizijak, jer njezin miris umiruje i opušta te potiče cirkulaciju. Osim toga, miris mirhe učvršćuje tkivo, zacjeljuje rane i njeguje kožu, a zbog čega su se istočnjačke žene “kupale” u dimu mirhe. Zapadna medicina je tek nedavno počela otkrivati ljekovito djelovanje i primjenu mirhe, a već joj pripisuje zasluge u liječenju spolnih infekcija te u zaustavljanju rasta nekih vrsta tumora.

Sandal je eterično ulje s mirisom na ruže, a dobiva se destilacijom središnjeg dijela drveta bijelog ili žutog sandalovca (Santalum al-bum). Sandalovac je vrlo mirisno drvo koje u svim svojim dijelovima sadrži eterično ulje, a potječe iz istočne Indije, Indonezije i sa Malajskih otoka. U istočnim zemljama sandalovac se koristi više od 4000 godina kao ljekovita biljka, sredstvo za dimljenje i parfem, a oduvijek je i sastojak mješavine za dimljenje pri obredu pokopa. Iako je od svih tropskih biljaka najkasnije donesen u Europu, tek krajem 18. stoljeća, vrlo brzo je postao jedan od najvažnijih sastojaka parfema.
U istočnim zemljama sandalovo drvo i danas je sveto drvo, a njegovo mirisno ulje osnova je mnogih istočnjačkih mješavina za dimljenje te mirisnih štapića. Mirisne tvari sandala umiruju i opuštaju, te “ujedinjuju duh i tijelo”, a zbog čega se sandal smatra afrodizijakom. Osim toga, sandal pročišćava zrak, jer njegove mirisne molekule privlače štetne čestice u zraka.

Cimetovac (Cinnamomum cassia) je tropsko zimzeleno drvo ili veliki grm koji potječe iz Šri Lanke, a pripada porodici lovora (Laura-ceae). Porodica obuhvaća oko 250 biljaka u čijoj se mirisnoj kori, listovima i plodovima nalazi eterično ulje. Osušene unutarnje kore grana cimetovca, od kojih se destilacijom dobiva eterično ulje, spadaju među najstarije mirodije. Poznato je da se njegova kora koristila u Kini još 2700 godina prije Krista, a u Egiptu 1600 godina prije Krista.

Klinčići su na suncu osušeni cvjetni pupoljci mirisnog klinčićevca (Syzygium aromaticum), visokog i vitkog drveta koje potječe s Molučkih otoka i Filipina. Danas se klinčićevac uzgaja u mnogim tropskim zemljama, a ovisno o podrijetlu klinčići mogu sadržavati i do 22% eteričnog ulja. Osim pupoljaka, eterično ulje sadrže i listovi i kora drveta. Zbog toga se klinčićevac još davno prije Krista u Kini i starom Egiptu upotrebljavao za dimljenje, a njegovo eterično a njegovo eterično ulje upotrebljavalo se u mirisnim svjetiljkama. Osim toga, svojedobno se taj dragocjeni začin izjednačivao sa zlatom.
Klinčići su u Europu doneseni još u 4. stoljeću i od tada se najviše koriste od svih tropskih mirodija i začina. Zbog jakog i slatkastog mirisa, oduvijek su sastojak božičnih mješavina za dimljenje. Osim što djeluju antiseptički, miris klinčića umiruje, zagrijava i stimulira. Kinezi tvrde da njegov slatkasti miris “otvara srce” i da je odličan afrodizijak.

Mirisi stare Europe

Prije nego su upoznali smole i mirisno drveće iz tropskih zemalja, stari europski narodi za mirisno dimljenje upotrebljavali su domaće biljke. Iako trpkog i osvježavajućeg mirisa, najčešće su upotrebljavane smola i iglice bora, jele, smreke i borovice, te biljke kao što su pelin, lavanda, ružmarin i kadulja. Njima su stari europljani pripisivali zaštitno djelovanje, te moć da otjeraju zle duhove koji donose zlo i bolest.
Nekada je bio običaj da se nakon Božića 12 noći dimom mirisnog bilja “čiste” kuće i staje, a kako bi se otjerala bolest i zli duhove, te dobio blagoslov za novu godinu. Mirisna mješavina gotovo uvijek je sadržavala borovicu, kadulju i pelin koji svojim dimom odnose štetne tvari i dezinficiraju zrak. Zimzelene biljke kao bor, jela i smreka smatrane su svetim biljkama i znakom vječnosti, a dim njihovih smola i iglica tjera zle duhove, te štiti od bolesti i uroka. Aromatičan miris lavande i ružmarina umiruje i jača živce, daje osjećaj sigurnosti te osvježava i podiže raspoloženje. Jer, prema starom Keltskom vjerovanju, biljke skupljaju snagu ljetnog sunca, a dimljenjem je oslobađaju.

Kako dimiti bilje

Bilje možemo dimiti u plitkoj vatrostalnoj, glinenoj, porculanskoj ili gusenoj posudi, ali najbolje je nabaviti izvornu posudu za dimljenje, malo pijeska, ugljen za dimljenje te biljne sastojke. Suho aromatično bilje i biljne smole prodaju specijalizirani dućani, ali većinu bilja možemo sami osušiti.
U posudi za dimljenje, napunjenoj s malo pijeska, treba zapaliti ugljen za dimljenje. Ugljen za dimljenje je prešana ugljena prašina natopljena salitrom. Nakon paljenja ugljena salitra izgori te ostaje samo žeravica ugljena. Na žeravicu treba staviti nekoliko zrnca smole ili prstohvat suhog aromatičnog bilja, ali ono ne smije gorjeti jer to uništava eterična ulja. Čim biljni dijelovi ili smole pocrne treba ih maknuti, jer njihov je miris potrošen te poprimaju neugodan miris. Sve dok ugljen ne izgori, može se dodavati bilje za dimljenje.
Pijesak u posudi za dimljenje služi kao izolacija, jer ugljen jako zagrijava dno posude te postoji mogućnost da pocrni podloga npr. stol ili pod. Nakon dimljenja, posudu za dimljenje treba pažljivo iznijeti van prostorije i ostaviti da se hladi.