Posljednja izmjena 4. siječanj, 2016.

Ograđivanje vrta, živica od graba

Živica od graba izgleda uvijek lijepo, čak i tijekom zime kada njezine ogoljele grane ukrašavaju samo osušene, smeđe cvjetne rese

Bijeli grab ili bjelograb (Carpinus orientalis) je oko 10 m visoko drvo, ali najčešće 3-4 m visok gusti grm. Njegova kora je tanka i glatka, slabo ispucala, sive ili svijetlosive boje, a kod mladih grana je tamnosmeđe boje. Kao i obični grab (Carpi-nus betulus), i bijeli grab pripada porodici brezovki (Betulaceae), a samoniklo raste po srednjoj i južnoj Europi te jugozapadnoj Aziji.

Iako voli hranjivo i rahlo tlo, kao nezahtjevna, te prilagodljiva i dosta otporna biljka, grab uspjeva i na slabijem tlu. Njegov dobro razvijen korijen prilagođava se terenu i učvršćuje tlo, a gljivice koje žive na njegovom korijenu lišće brzo pretvaraju u humus i tako poboljšavaju sastav i kakvoću tla.

Listovi bijelog graba su 3-8 cm dugački i 1-4 cm široki, dvostruko nazubljenog ruba, a nalaze se na kratkim peteljkama. U vrijeme listanja ili odmah nakon listanja, tijekom travnja i svibnja, iz ljuskastih crvenosmeđih cvjetnih pupova razvijaju se cvjetovi.

Cvjetovi graba skupljeni su u viseći klasasti cvat koji ima oblik okruglaste i rastresite, dugačke rese. Iz ženskih cvjetova, koji su međusobno odvojeni dugačkim zelenim lapovima, razvijaju se plodovi. Plodovi graba su tvrdi, plosnati i dugoljasti jednosjemeni oraščići, svijetlozelene boje. U kasnu jesen, kad sazriju, oraščići postaju smeđe boje i ostaju na granama unutar ženskih resa i nakon otpadanja lišća. Zbog toga mnoge vrste ptica obožavaju grab i grade gnijezda među njegovim granama. Njima je grab, osim skloništa, izvor hrane tijekom cijele godine.

Ukras vrtova

Lišće graba, koje je tijekom proljeća i ljeta sjajnozelene boje, u jesen mijenja boju od zlatnožute, preko narančastožute, do zlatnosmeđe boje. Čak i tijekom zime grab neobično izgleda, jer njegove ogoljele grane ukrašavaju osušene, smeđe cvjetne rese. Zbog gustoće grana, te lijepih listova neobičnih cvjetova, grab su obožavali srednjovjekovni vrtlari. Vrlo domišljati u uzgoju biljaka u ornamentalnim oblicima, sadili su grab pojedinačno u središtu vrta te oblikovali kao skulpture. Često su ga sadili i kao živicu, koja je bila zaštita od pogleda, prašine i vjetra, a istovremeno geometrijski oblikovana kao ukras vrta. Osim toga, zbog vjerovanja da su njegove grane sklonište dobrih duša, grab se nekada sadio i uz kuće. Između dva svjetska rata, grab je kao ukrasna biljka i živica malo-pomalo pao u zaborav. Ali, zadnjih desetak godina grab se ponovno vratio u hortikulturu, najprije u parkove, a potom i u vrtove.

Uzgoj živice

Grab se u hortikulturi najčešće upotrebljava kao gusta živa ograda, različito geometrijski i ornamentalno oblikovana, ali lijepa i zanimljiva u svako godišnje doba. Najčešće se oblikuje na oko 1 m visinu, ali živica od graba može biti visoka i 2-3 m, te široka od 30 cm do 2 m.

Kako bi se uzgojila gusta i lijepa živica, mlade sadnice graba, sa 3-5 bočnih izboja, treba saditi na razmak od 40-50 cm. Sadnice se mogu posaditi u jesen, ali još bolje vrijeme za sadnju je proljeće, kad prođe opasnost od mraza.

Živica će rasti i bez orezivanja, ali za poticanje gustog i zdravog rasta, te kako bi se potaknuo grmolik rast, živicu treba redovito rezati krajem ljeta i u rano proljeće. Ako se rezidba obavlja tijekom ljetnih vrućina, mlado unutarnje lišće može “izgorjeti” i zadobiti smeđu boju. Osim toga, živicu treba oblikovati tako da je uža u gornjem dijelu, a kako bi i donje lišće dobivalo dovoljno svjetlosti.

Živica od graba je vrlo otporna i izdržljiva, i nije ju lako iskorijeniti. Čak i zapuštena i stara živica može se obnoviti rezanjem na visinu od 30 cm iznad tla. Kako bi se pospješio rast i stvaranje novih mladih izboja, živicu od graba treba svakog proljeća dohraniti zrelim kompostom te zalijevati u toplim razdobljima.